
Sustav otkupa plastične ambalaže u Hrvatskoj, poglavito iz materijalnih razloga prihvaćen od potrošača, ali i u eko sferi smatran ekološki prihvatljivim, mogao bi biti ozbiljno ugrožen najavom o smanjenju naknada
Kako stvari stoje, odnosno, prema vijestima koje stižu iz Ministarstva zaštite okoliša Republike Hrvatske, naknada za PET ambalažu, najvjerojatnije od ljeta ove godine, sa postojećih 50 smanjiti će se na 30 lipa po boci.
Kao razloge ovoj odluci, kako hrvatski mediji javljaju, ministar Čobanković je naveo kontrolu cijena hrane, odnosno, smanjenje parafiskalnih nameta čime se želi rasteretiti prerađivače i proizvođače mlijeka kako ne bi povećavali cijene u maloprodaji.
Interesantno je to ministrovo viđenje „stvari“ obzirom da se istovremeno u javnosti glasno
spominje spriječavanje proizvodnje i ilegalnog uvoza nekorištene PET ambalaže.
Naime, dok je otkup plastične ambalaže, nekima dodatno pojačao obzire prema okolišu, drugima stvorio mogućnost preživljavanja u kriznim vremenima, trećima je izgleda samo podebljao kožu na obrazima i pretvorio se u unosan posao.
Prvi i drugi neuništivu plastiku marljivo su skupljali kako bi, eventualno, socijalno egzistirali, a treći su plastične boce proizvodili, za oko 20 lipa po boci, i zatim ih za 50 lipa državi prodavali kao otpad. Zanimljivo. Dosjetljivo. Tipično?
Podsjetimo se, u trenutku kada je sustav otkupa plastične ambalaže uveden u Hrvatskoj, na sav glas hvaljen od tih koji su ga kreirali i inaugurirali, i iz eko perspektive bio je doživljen kao uistinu provediva taktika u rješavanju i našeg civilizacijskog problema - odbačene plastike u životnom prostoru. No, kao u mnogočemu drugome, stvar je dotjerala do svoje suprotnosti.

Dok iz Ministarstva tek neslužbeno priznaju problematičnu „poduzetničku snalažljivost“ (u disciplini: Kako za 100.000 proizvedenih plastičnih boca „zaraditi ni kriv ni dužan“ dodatnih 30.000 kuna u gotovini), Dragica Bagarić direktorica u Eko-Ozri, poduzeću koje okuplja prizvođače pića, kako piše Jutarnji list, izjavila je da su oni i prije ukazivali na netransparentnost i nepravilnosti u sustavu: - Imamo organizirani otkup PET ambalaže i hvalimo se da je 2009. prikupljeno 928 milijuna boca. I na tome naša statistika staje. Hvalimo se prikupljenim. A da pri tome ne znamo koliko je ambalaže istovremeno stavljeno u opticaj – kazala je D. Bagarić te zaključila da je Eko-Ozra svoje primjedbe već uputila Ministarstvu zaštite.
Proizvođači pića, pored toga, izražavaju uvjerenje da bi smanjenje naknade na 30 lipa dovelo cijene proizvoda u povratnoj PET ambalaži na razinu prije poskupljenja, odnosno, potrošačima bi pića pojeftinila, a prazna ambalaža i dalje bi se reciklirala.
Da stvari u dosadašnjem Pravilniku o ambalaži i ambalažnom otpadu nisu ni približno u redu, tvrdi Dragica Bagarić, direktorica u EKO-Ozri, potvrđuje niz nelogičnosti:
- Naknada za zbrinjavanje višeslojne kartonske ambalaže primjer je nesređenosti sustava. Zbrinjavanje tog otpada, ako je u njega bio pakiran deterdžent, iznosi 750 kuna, a ako je riječ o pakiranju mlijeka, naknada iznosi 1150 kuna. Naknada za istu tu ambalažu, ako je služila za pakiranje sokova, iznosi od 4100 do čak 11.000 kuna. Za istu vrstu ambalaže naknade se drastično razlikuju - zaključuje Bagarić i situaciju uspoređuje s pitalicom što je teže: kilogram čelika ili kilogram perja? I zaključuje: - Kad je riječ o ambalaži, kilogram nije kilogram.
Dakle, u javnosti se špekulira o „rebalansu“ cijene „plastike koja previše znači“, otkrivaju se naknadne istine, ili, možda, javne tajne, a, službeno, iz Ministarstva stiže samo informacija da je “u tijeku izrada novog Pravilnika o ambalaži i Ministarstvo razmatra mogućnost smanjenja naknade zbrinjavanja”.
Što će biti sa sustavom, što će se dogoditi, hoće li pasti interes za, makar i materijalno motiviran, smjerni odnos prema okolišu, tj. onaj bez plastičnog otpada, vidjet ćemo.
Jedan od promotora sustava zaradio je remetinečki pritvor, iz razloga koji nisu tema ovog teksta, ili možda ipak jesu,...gospodarska situacija nimalo zavidna,... tko su treći ... hoće li oni pasti... pitanje je hoćemo li saznati, odnosno, saznati na vrijeme.